Piše: Rusmir Djedović

Objavljeno u časopisu STAV, Tuzla, broj 2, februar/veljača 2003.


Nesumnjiva je i ogromna važnost vakufa u ukupnom civilizacijskom i kulturnom razvoju Bosne i Hercegovine. Vakufi su već pet i pol stoljeća značajni činioci mnogih aspekata razvoja naše zemlje. Svakako, to se odnosi najviše na osmanski period, a naročito na XV, XVI i XVII stoljeće, koje možemo nazvati i «zlatno doba» osmanlijske uprave u Bosni1. Na brojnim poljima, institucija vakufa imala je kompleksan značaj i odigrala važnu, a često i vodeću ulogu u ukupnom razvoju kod nas. To je odavno primijećeno i donekle obrađeno u našoj historiografskoj nauci i literaturi. O vakufima u Bosni i Hercegovini održan je 1982. godine u Sarajevu i poseban simpozijum, pod nazivom «Institucija vakufa u našim krajevima»2.

Vakufi su imali naročiti značaj u sferi ekonomije, vjerskog života, kulture, prosvjete, urbanog razvoja, itd. Kako vidimo, institucija vakufa, osobito njegovana od strane osmanske države i njenih najviših uglednika – sultana, vezira, beglerbegova, sandžakbegova, pa i mnogih drugih, više ili manje bogatih pojedinaca, bila je vrlo značajna za nastanak brojnih naselja i njihov dalji urbani razvoj. U nauci je već prihvaćena teza da je uloga vakufa u nastanku i urbanom razvoju gradskih naselja u našoj zemlji tokom osmanskog perioda bila čak od primarne važnosti3. «Poznato je da je uloga vakufa za vrijeme osmanske uprave, naročito ranijeg perioda bila u toj mjeri značajna, da se razvitak gradova ne može odvojeno posmatrati od istorije i uloge vakufa»4. Zato širom Bosne mnogi gradovi i nselja u svom nazivu imaju odrednicu vakuf: Donji, Gornji, Kulen, Varcar (za vrijeme kraljevine SHS promijenjen naziv u Mrkonjić Grad) i Skender (za vrijeme zadnjeg rata promijenjen u Kneževo od strane srpsih vlasti).

RAZVOJ ZAHVALJUJUĆI VAKUFIMA

I na području Tuzle, to jeste sjeveroistočne Bosne, postojali su brojni vakufi, koji su imali veliki značaj u razvoju određenih naselja i gradova. Pored Tuzle, veći broj vakufa su imali: Zvornik, Gračanica, Brčko, Bijeljina, Gradačac, Srebrenica. Poznato je da je samo grad Gračanica tokom osmanske uprave imao oko 40 raznih vakufa, između ostalih jedanaest džamijskih, isto toliko mektebskih, tri medresanska5.

I grad Tuzla kao jedno od starijih i značajnijih naselja sjeveroistočne, pa i cijele Bosne i Hercegovine, svoj snažni urbani razvoj, pogotovo početkom osmanske uprave, duguje brojnim vakufima, a naročito čuvenom Turalibegovom vakufu. Upravo njegovu osnivaču i legatoru, znamenitom Tuzlaku i Bošnjaku širih prostora Bosne, Turalibegu, sinu Ejne-hana, pripisuju se glavne zasluge za izuzetno brz urbani razvoj Tuzle sredinom XVI stoljeća.

Ne bez razloga, za njega je Hamdija Kreševljaković, naš poznati istraživač i poznavalac osmanskog perioda u Bosni, u svom radu o Turalibegovu vakufu još poodavno napisao sljedeće: »Turalibeg spada u red znamenitijih dobrotvora XVI stoljeća, tog zlatnog vijeka islamske kulture u Bosni i Hercegovini»6. Nešto dalje, Kreševljaković je napisao i ovo: »U tom su stoljeću živjeli i radili naši najznamenitiji legatori. Njihovim se zadužbinama i dan danas obilno koriste muslimani...».
Kao istinske potvrde navedenih riječi sjetimo se samo Gazi Husrev-bega, najvažnijeg utemeljivača čuvene Sarajevske Baš-čaršije. Zapravo, većinu starijih gradova tj. čaršija u našoj zemlji su utemeljili neki od vakifa. U Sarajevu su to Isa-beg Ishaković i Gazi Husrev-beg, Tešnju Ferhad sin Skenderov, u Maglaju Kalavun Jusuf-paša, Novoj Kasabi Musa-paša budimski vezir, u Banja Luci Ferhad-paša Sokolović, u Gradačcu kapetani Gradaščevići: Osman, Murat i Husein. U obližnjem gradu Gračanici osnovne urbane sadržaje – centralnu džamiju, hamam, han, sahat-kulu, mekteb i niz dućana je izgradio Ahmed-paša Budimlija i tako utemeljio gračaničku čaršiju.7

Zbog povoljih prirodno-geografskih uslova i prometnog položaja, uža teritorija današnjeg grada Tuzle kontinuirano je bila naseljena još od najstarijih vremena. To je, prije svega, uslovila pojava prirodnih izvora slane vode na lokalitetima današnjeg Sonog trga i pod brdima Borić i Trnovac. Odmah tu u blizini, na mjestu Atik džamije, u periodu praistorije, tj. u neolitu, razvilo se značajno naselje, za koje se pretpostavlja da je postojalo i u rimskom periodu, pod nazivom Salines. Smatra se također da je naselje Salenes u Bosni kod Konstantina Porfirogeneta iz X stoljeća bilo u današnjoj Tuzli kao i mjesto pod nazivom Sol, koje se spominje 1411. godine u jednom Dubrovačkom dokumentu. Na tom prostoru Turci 1463. godine zatiču utvrđeni srednjevjekovni grad od drveta. Stabilizacijom turske vlasti, krajem XV i početkom XVI stoljeća, na teritoriju današnjeg grada stvaraju se uslovi za razvoj gradskih sadržaja. Već sredinom XVI stoljeća Tuzla ima status grada koji se sastojao od većeg utvrđenja – palanke, sa čaršijom i više mahala, zatim kršćanska Varoš, te nekoliko mahala izvan palanke. Okolne mahale i Varoš su se naslanjale na palanku: zapadno niz Jalu, istočno uz Jalu i sjeverno i južno na padinama okolnih brda.8

Ovako ubrzanom razvoju i prilično obimnoj prostorno-teritorijalnoj organizaciji grada Tuzle, sredinom XVI stoljeća, tj. prije 1572. godine, značajan doprinos zasigurno je dao vjerovatno najznamenitiji Tuzlak u njenoj dugoj historiji – Turalibeg – utemljenjem institucije vakufa od vlastitih nekretnina i sredstava, prije svega značajnih urbano-arhitektonskih sadržaja. Isti takav urbani razvoj odvijao se i u ostalim gradovima širom Bosne i Hercegovine. «Vakufski objekti, razne namjene, sa značajnom arhitekturom, u kojima je bio skoncentrisan cio vjersko-prosvjetni, kulturni i privredni život muslimana, činili su urbane kosture svih gradova»9. Slobodno možemo tvrditi da i građevinski objekti vakufa Turalibega u Tuzli predstavljaju one arhitektonsko-urbanističke repere koji umnogome određuju urbani kostur grada Tuzle, evo, već od XVI stoljeća pa do aktualne sadašnjice, pogotovu imajući u vidu da ti objekti čine jezgra Tuzlanske čaršije i Turalibegove (Poljske) mahale, dva ponajvažnija prostorno-teritorijalna elementa grada.

Mada grad Tuzla od davnina ima i druge brojne vakufe, možemo reći, barem tridesetak, dosadašnja istraživanja potvrdila su ipak da je vakuf Turalibega od samog svog osnivanja, pa sve do najnovijeg vremena najznačajniji vakuf u ovom gradu. Osim Turalibegovog vakufa, svaka od dvanaest tuzlanskih džamija još od vremena izgradnje ima svoj poseban vakuf, vakufe također ima i nekoliko mekteba, zatim medresa, musala itd. Još u XVIII stoljeću se spominju i samostalni vakufi istaknutih pojedinaca (Hadži Mahmudov, Derviš Hasan-begov, Tibelić Ahmed-bega), kao i nekoliko vakufa iz novijeg vremena kao što je Tahire-hanume Tuzlić itd.10

RAZVOJ PO ODREĐENIM PRAVILIMA

Kao institucije, vakufi su kod nas još od vremena pojave u urbanističkom smislu, odnosno u smislu njihovog značaja i uloge za nastanak i daljnji razvoj nekog naselja ili dijelova naselja, imali definisana određena pravila. U svakom vakufu jasno se mogu izdvojiti dvije grupe sadržaja. Prvu grupu čine oni sadržaji koji instituciji vakufa obezbjeđuju i donose određene prihode za nesmetano njegovo funkcionisanje. Tu spadaju razni građevinski objekti: hanovi, dućani, magaze, različite zanatske radnje, kuće i stanovi za iznajmljivanje, zatim različite zemljišne nekretnine kao što su gradilišta, kućišta-milići, vrtovi, bašče-voćnjaci, njive-oranice, livade i pašnjaci, šume... U ovu grupu spadaju često i značajna materijalna sredstva u novcu ili plemenitom metalu, koja se daju na zajam građanima uz interes (priplod) i na taj način povećavaju ekonomske mogućnosti vakufa. Drugu grupu čine oni sadržaji koji zbog vršenja brojnih javnih i uslužnih gradskih funkcija i djelatnosti troše materijalna sredstva, prikupljena putem zakupa, kirije, idžare ili zajma na ime prethodno navedenih sadržaja. Ovoj drugoj grupi pripadaju razni objekti i razne djelatnosti javnog, vjerskog, kulturnog, prosvjetnog, komunalno-higijenskog, dobrotvornog i drugog karaktera, kao što su hamami – javna kupatila, sahat kule, džamije, mesdžidi, tekije, biblioteke, medrese, mektebi, vodovodi, česme, mostovi, karavansaraji, javne kuhinje, groblja itd.

Prihodi vakufa su se trošili kao rashodi za održavanje i obnavljanje objekata, za finansiranje njihovih gradskih djelatnosti, plaće raznih službenika (imama, mujezina, mualima, muderisa), izdržavanje učenika, siromaha, nemoćnih, pa i za vakufsku administraciju mutevelije – upravnike, nazire – nadzornike...

Ovako definisana složena finkcionalna struktura institucije vakufa nam zorno govori o njegovom ogromnom i u nauci primijećenom primarnom uticaju na formiranje i daljnji ukupni razvoj, naročito urbanih gradskih naselja Bosne i Hercegovine već više od pet stoljeća. U navedenim funkcijama institucije vakufa i njegovom uticaju na gradove, već u XV i XVI stoljeću jasno uočavamo osnovne elemente modernih naučnih poimanja teorije gradskih funkcija. Naime, u njima prepoznajemo uslužne i proizvodne djelatnosti grada izazvane uticajem vakufa kao u modernoj urbanoj geografiji definisane primarne odnosno gradotvorne gradske funkcije tj. djelatnosti.11

O znamenitom Tuzlaku Turalibegu i danas znamo veoma malo. Hamdija Kreševljaković, iako izvanredan poznavalac naše prošlosti, pišući o Turalibegu kao ličnosti, još prije drugog svjetskog rata istakao je sljedeće: «Više sam godina tragao za Turalibegom i mogu reći, da mi je skoro sav trud bio uzaludan». Po Kreševljakoviću, nema niti jednog znamenitijeg Bošnjaka legatora, čiji bi nam život i rad bio tako nepoznat kao što je Turalibegov.

Jedno očuvano narodno predanje kaže da je Turalibeg iz Tuzle umro u Sarajevu i da mu je mezar u jednom groblju na Nadkovačima sa lijepim nišanom i sarkofagom. Ipak to ne odgovara istini jer je prije više od šezdeset godina poznati alim i učenjak između dva svjetska rata Hadži Mehmed ef. Handžić pročitao da je pomenuti mezar nekog Turalije sina Hamze iz 1552. godine, kada je Turalibeg vjerovatno još bio živ jer je svoj veliki vakuf osnovao neposredno pred 1572. godinu. Izgleda da je učestvovao u čuvenoj Bici na Mohaču 1526. godine i to zajedno sa Gazi Hurev-begom, gdje se i istakao u pobjedi nad Mađarima, pa je i unaprijeđen (po Pečeviji). Na osnovu podataka iz vakufname, te brojnih objekata koje je podigao u više sandžaka, može se zaključiti da je bio na značajnim položajima u sandžacima Srijem, Zvornik, Hercegovina i Bosna. Umro je prije februara 1572. godine kao umirovljeni smederevski sandžak-beg. Ima mišljenja da je mogao biti i srijemski i zvornički sandžak-beg.12

O porijeklu Turalibega nema vijesti.

Budući da je ovaj veliki vakif podigao most na Prači, stariji istraživači na osnovu analogija za druge legatore koji su podizali mostove u rodnim krajevima naslućuju da bi njegov zavičaj mogao biti u okolini Prače. Neposredno pored Turalibegove džamije u Tuzli nalazi se prekrasno kameno turbe, izgrađeno od tesanog kamena. Ne zna se čiji je drveni sarkofag koji se nalazi u tom turbetu. Pretpostaviti je da bi to moglo biti mjesto gdje je ukopan Turalibeg. Međutim, o turbetu pored Turalibegove džamije u narodu su se zadržala različita predanja. Po jednom, koje sadrži čest motiv za slične slučajeve, tu je ukopan ne graditelj, nego majstor koji je gradio tu džamiju. Zadavljen je navodno po nalogu Turalibega, koji je želio da njegova džamija bude lijepa kao Ali-pašina u Sarajevu, a majstor lažno optužen to nije ispoštovao. Poslije, kada je vidio kakva je ustvari džamija, dao je izgraditi turbe za tog majstora.13


Turalibegova džamija u Tuzli (danas)
Interesantno je da se u Tuzli tokom XIX stoljeća ispred imena Turalibeg dodavao i iznimni dodatak «gazi», što znači heroj, pobjednik. Od tada se njegov vakuf kao i njegove zadužbine u Tuzli nazivaju Gazi Turalibegovim. Narodno predanje i historija Gazi Turalibega povezuju sa legendarnim bosanskim gazijama iz Sarajeva Gazi Husrev-begom i Gazi Ali-pašom. Nije li to možda rezultat narodnog sjećanja na njegova davna herojstva i pobjede koje, vidimo, i historija poznaje?

PRESUDNA ULOGA U RASTU TUZLE

Noviji istraživači, na osnovu osmanskih poreskih deftera Zvorničkog sandžaka iz XVI i početka XVII stoljeća daju nove podatke koji upućuju na Tuzlu kao rodni kraj Turalibega. Naime, kroz duži vremenski period u defterima, vezanim za Tuzlu i njezinu okolinu, možemo pratiti direktne potomke i rodbinu Turalibega, što upućuje na zaključak da mu Tuzla nije mogla biti samo usputna stanica u službi kao mnoge druge. Decidno se kao stanovnik Tuzle 1600. godine spominje Mehmed-beg sin Turalibegov. U većini dokumenata on se, zapravo, navodi kao zajim tj. krupni spahija (Kreševljaković ga naziva Muhamed-beg). Zajim Mehmed-beg je imao velike posjede na Majevici i neposredno oko Tuzle. Ti njegovi posjedi naslanjali su se na vakufske, što znači da je Turalibeg uvakufio jedan dio svog imetka, a drugi ostavio potomcima. Na Majevici je uvakufio selo Visore, a dijelove u Humcima i Kozjaku ostavio sinu Mehmed-begu. Mehmed-begovi sinovi, a Turalibegovi unuci Husein-čauš, Hasan-halifa i Ibrahim imali su posjede početkom XVII stojeća neposredno pored Tuzle u selima Pločnik, Grabovica i Babin Dol, tj. u današnjim Dolovima, čiji je dio uvakufljen 1572. godine. «Dalje je vjerovatno da je Turalibeg bio u srodstvu sa Isa-begom, jedinim begom, koji je u četvrtom deceniju bio emin tuzlanske mukate i osnivač istoimene mahale. Isto tako je vjerovatno da je savremenik Mehmed-begov, Bali-beg, osnivač mahale i ustanova u Gornjoj Tuzli, bio sa Mehmed-begom, odnosno Turalibegom u srodstvu. Prema tome, postoji više indirektnih dokaza da bi Turalibeg trebao da bude rodom iz tuzlanskog kraja».14 Inače, u vrijeme kada je Kreševljaković istraživao ovaj vakuf, osim orginalne isprave koju mu je preveo Hadži Mehmed Handžić (a koja je bila u posjedu Lutfi-bega Sijerčića sina Hadži Ahme –bega), postojala su i tri prepisa te isprave: jedna u Vakufskoj direkciji, a dvije kod Muhamed Enveri ef. Kadića. Kreševljaković je objavio kompletan prijevod pomenute orginalne isprave iz kojeg donosimo neke interesantnije izvode.15

Na početku vakufname o vakifu je napisano sljedeće:» Da je merhum, koji se preselio Božijoj milosti, ponos časnih emira, ostatak visokih velikaša, časni i poštovani i od Boga raznim milostima obdareni Turali-beg, sin merhum Ejne-hana, Bog mu grob rasvijetlio i na visoke položaje ga uzdigao, koji je umro umirovljen sa smederevskog sandžaka,...». U Vakufnami se dalje nabrajaju brojni sadržaji u jedanaest mjesta, pet sandžaka i dva pašaluka tadašnjeg ogromnog turskog carstva. Između ostalog, tri džamije (Tuzla, Čačak i Ilok), tri mekteba (Tuzla, Foča i Čačak), most na rijeci Prači, šezdeset i tri dućana (deset u Iloku, trideset i osam u Memlehate-jni-zir, tj. Donjoj Tuzli i petnaest u Sarajevu u Halačima i Bojadžije čaršiji), zatim dva sela u Novopazarskom sandžaku, te mlinovi kod Višegrada i Čajniča. Daleko najviše objekata, posjeda i gotovine Turali-beg je uvakufio u gradu Tuzli i okolini.

U Vakufnami dalje piše i ovo: «Spomenuti vakif je uvjetovao, Bog ga obasuo svojim oprostom, da se spomenute nekretnine izdaju pod najam prema uobičajenim načinima davanja u zakup, a da se spomenutim robovima dade iz spomenutog vakufa sjeme da siju i rade, a za vakuf će se od njih uzeti četvrtina prihoda, a ostalo će biti za njihovo izdržavanje. Spomenuta svota će se davati na rad tako da deset dirhema godišnje donosi jedan dirhem dobiti, pazeći pri svemu tome na uslove opreznosti i staranja. To će činiti mutevelija, koji bježi od harama i odustaje od grijeha, uz pomoć pobožna i bogobojažljiva nazira i uz pomoć džabije ispravna bez varanja i neispravnosti, uz jak zalog imućna jamca, a može se zadovoljiti i sa jednim od toga dvoga, ako to prilike budu zahtijevale. Cijela ta muamela mora biti na način, kako neće biti nimalo sumnje za kamatu i na način u kome neće biti opasnosti da imetak propadne, i to s trgovcima i imućnijim običnim građanima i znatlijama, koji su poznati po bogatstvu. Muamela se ne smije činiti sa putnikom, makar on bio i bogati trgovac, niti sa onim ko boravi izvan kadiluka, makar bio dobar i pobožan, niti sa zaimima ni vojskom, niti s grupom, koja je poznata pod imenom eškendžija, niti sa činovnicima, kadijama, emirima, mustahfizima, valijama, dervišima, sejidima, niti s raskošnicima, koji svoje imanje troše u pokvarenost».16

Administraciju, tj. upravu vakufa činilo je nekoliko službenika koji su bili dužni da rade po nabrojanim pravilima. Vakufsku upravu predvodi mutevelija koji izdaje vakufske objekte samo na godinu dana i to javnom dražbom, gotovinu daje na murabehu od 10% kamate. Služba mutevelije je doživotna, ali ne i nasljedna. Kao upravnik i pisar dobija 10+2 dirhema dnevno. Prvi je bio Džafer, sin Nesuhov. Nazir, tj. nadglednik je bio Turali-begov sin Mehmed- beg (Muhamed-beg), sa nasljednom službom. Džabija je inkasirao prihode vakufa.

Turali-begov vakuf je bio najbogatiji u gradu Tuzli i njenoj okolini. U Tuzli se nalazi i jedini očuvani objekat tog vakufa, što govori o njegovom velikom stradanju tokom proteklih stoljeća, pa i najnovije vrijeme, u zadnjim decenijama. Tuzlanski dio je obuhvatao značajne arhitektonske objekte, posjede i zemljišta, gotovinu i druge prinadležnosti. O njima ovom prilikom navodimo samo neke važnije podatke.17

• Posjedi zemljišta na Majevici u selu Visori sa deset domaćinstava kršćana i Arnauta koje je naselio Turali-beg i jedan posjed neposredno kraj Tuzle u selu Babin Dol, današnji Dolovi, zajedno sa svim volovima i alatom za oranje i sijanje. Već smo rekli da je značajne posjede u blizini pomenutih Turali-beg ostavio svojim nasljednicima. Vremenom su svi navedeni posjedi izgubljeni za vakuf na razne načine.
• Hamam, tj. javna banja, locirana u čaršiji, koja je imala dvije glavne prostorije (zvane halvati) i nekolio sporednih. Njegovi tragovi su nađeni pri radovima 1835. godine. Biće da je propao u nekom od čestih požara.
• Han, također u čaršiji. Bila je izgleda i kaldrma koju je održavao vakuf.
• Dućani u čaršiji, kojih je prema vakufnami bilo tačno trideset i osam. Ovoliko dućana govori o prvobitnoj snazi ovog vakufa. Svi su oni odavna nestali, vjerovatno u nekom od velikih požara. Samo 1871. godine je izgorjelo mnogo dućana i drugih objekata u tuzlanskoj čaršiji. Više parcela je u gruntovnici opterećeno mukatom i preko teretovnih lista bi se moglo doći do više podataka o njima.
• Vodovod kojim je Turalibeg doveo pitku vodu sa rječice Soline do čaršije. Trasa mu je morala ići pored njegove džamije, gdje je vjerovatno bila česma, pa kroz čaršiju opet vjerovatno sa česmom, pa sve do hamama.
• Slana voda (milh-ab) kao četvrti udio u vlasništvu pri eksploataciji tog najvažnijeg prirodnog bogatstva u Tuzli. Još neki vakufi su imali dane korištenja slane vode. I ovo je davno otuđeno, možda od tuzlanskih kapetana.
• Gotovina u značajnom iznosu od tri stotine hiljada dirhema, srebrnog novca preračunatog u zlato u težini od 2286 grama. Ova svota je data u promet nakon što ju je vakif izdvojio iz svog čistog imetka.
• Mekteb u Turalibegovoj mahali pored njegove džamije. Postojao je 1885. godine, zatim obnovljen u žensku ibtidaiju i održavao se i prije šezdeset godina. Tada ga je pohađalo 280 učenica. Nalazio se u haremu, sjeverno od džamije, uz današnju terasu ekspres restorana.
• Džamija u istoj mahali, zapravo Turalibegova džamija sa haremom i turbetom kao i mekteb u njemu je predstavljala urbano jezgro te mahale.

Taj urbani ansambl je uslovio da Tuzla napreduje ka istoku, kroz formiranje sasvim nove mahale. Džamija spada u red monumentalnijih u ovom dijelu Bosne. Rijetke su očuvane zgrade džamija iz XVI stoljeća, tog zlatnog doba islamske arhitekture kod nas, pa makar djelimično izmijenjenih kao što je ovdje slučaj. Značajnu monumentalnost ovoj džamiji daju sljedeći izvorni elementi: veće dimenzije tlocrta, visina zida sa dva reda prozora, dubok trijem po čitavoj širini zgrade, kupola unutar krova. Bolji poznavaoci njene prošlosti smatraju da je bila pokrivena olovom, da je imala deblje kamene zidove, skladnu unutrašnjost i, naposljetku, lijepu kamenu munaru koja i poslije slijeganja od nekoliko metara ima značajnu visinu od oko trideset metara. Pošto je sada ova zgrada jako oronula, a uzimajući u obzir sve što smo naveli, kao i njen današnji položaj u središtu tuzlanske čaršije, uz glavno turističo šetalište, nužno bi je bilo obnoviti kao monumentalnu džamiju u klasičnoj osmanskoj arhitekturi, sa kupolom, trijemom sa lukovima i visokom munarom.18

Možemo zaključiti da je vakuf Turali-bega zaista odigrao presudnu ulogu u prerastanju naselja Tuzla u grad sa razvijenom čaršijom još sredinom XVI stoljeća. Izgradnjom javnih i privrednih sadržaja u čaršiji i izgradnjom urbanog jezgra nove mahale koja je krajem XVI stoljeća po veličini druga mahala u gradu Turalibeg definitivno obezbjeđuje Tuzli status grada. Vakufski objekti i kroz stoljeća prate potrebe grada u raznim djelatnostima, a pojedini vakufski sadržaji, poput davanja zajmova za građane imaju uticaj i na ukupni privredni i urbani razvoj grada Tuzle.

NAPOMENE

1 Uporedi: Behija Zlatar, Zlatno doba Sarajeva, «Svjetlost», Sarajevo, 1996.

2 Radovi sa tog Simpozija objavljeni su u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga IX-X, 1983.; Posebno ističemo rad Adema Handžića «Vakuf kao nosilac određenih državnih i društvenih funkcija u osmanskom carstvu», str. 113-120.

3 O ovome vidjeti više u: Adem Handžić, «O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću – uloga države i vakufa», Prilozi za orijentalnu filologiju XXV/1975., Orijentalni institut, Sarajevo, str. 133-169. i Alija Bejtić «Uloga vakufa u izgradnji i razvitku naših gradova», Kalendar Narodna uzdanica za 1944. g. str. 153-161.

4 Adem Handžić, isto, str. 133.

5 Više o ovome vidjeti u: Halima Korkut, O vakufima u sjeveroistočnoj Bosni, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga IX-X, 1983., str. 95-101., zatim u Proračunima vakufa za Bosnu i Hercegovinu u 1889. i 1913. g. i Gruntovnim knjigama iz vremena austrougarske uprave s kraja XIX stoljeća.

6 Nije onda nimalo čudno što su Tuzlaci glavnoj čaršijskoj ulici dali ime Turalibega. Ona upravo i povezuje dijelove grada Tuzle u kojima je ovaj veliki vakif izgradio glavne urbane sadržaje tj. čaršiju oko Hadži Hasanove džamije sa hamamom, hanom i desetinama njegovih dućana, te veću, tvrdo zidanu, džamiju sa kamenom munarom i mektebom u Poljskoj mahali.

7 Rusmir Djedović, Ahmed-paša Budimlija, osnivač Gračaničke čaršije, Biljeg vremena 2, 3 i 4, septembar i oktobar, 1993. godine, Gračanica, 1993., str. 8.

8 Detaljnije u: Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, «Svjetlost», Sarajevo, 1975. godine, str. 165.-188.

9 Adem Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću – uloga države i vakufa. Prilozi za orijentalnu filologiju, XXV/1975, str. 133.

10 Radi detaljnijih proučavanja historijata vakufa u Tuzli, treba konsultovati već spomenute radove A. Handžića, H. Korkut, Vakufske proračune iz 1889. i 1913. godine, zatim rad Šabana Hodžića «Vakufnama tuzlanske dobrotvorke (vakife) Tahire-hanume Tuzlić», Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, Muzej Istočne Bosne, Knjiga IV, 1960. g. Tuzla, str. 53-160, te rad H. Keševljakovića o Turalibegovu vakufu, kao i arhivu Islamske zajednice. Posebno treba obratiti pažnju na službenu dokumentaciju austrougarske uprave s kraja XIX stoljeća, koja do sada praktično nije ni korištena. Ova dokumentacija traži iskusna i svestrana istraživača, naročito gruntovnih knjiga i katastarskih planova, prvenstveno zbog silnih promjena pravnih i prostornih odnosa kod vakufskih nekretnina u vremenu dužem od jednog stoljeća. Potrebno je detaljno pregledati i obraditi stotinjak gruntovnih knjiga kako prvog upisa iz 1889. godine, tako i knjiga sa kasnijim upisima brojnih promjena pravnih i vlasničkih odnosa svake vakufske nekretnine i parcele. Također treba pregledati i originalne i ažurirane katastarske planove iz 1883. i 1885. godine, te ih uporediti sa najnovijim planovima. Nekretnine i parcele vakufa iz grada Tuzle, odnosno Donje Tuzle uglavnom se nalaze u dokumentaciji katastarske općine (K.O.) Donja Tuzla, ali i po naseljima širom nekada prostranog tuzlanskog kadiluka, a kasnije kotara.

11 Milan Vresk, Osnove urbane geografije, Školska knjiga, Zagreb, 1980., str. 25-28.

12 Refik M. Hadžimehanović, ljetopis tuzlanskih džamija, Takvim, 1982., Sarajevo, str. 110.

13 Refik M. Hadžimehanović, isto, str. 112.

14 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, « Svjetlost» Sarajevo, 1975., str. 184.

15 Hamdija Kreševljaković, Turalibegov vakuf u Tuzli, Glasnik VIS-a, 1941., br. 1 i 2, str. 10.-17. i 40.-55.

16 Hamdija Kreševlljaković, isto, str. 51.-53.

17 Inače, detaljnije istraživanje historije Vakufa i njegovih pojedinačnih sadržaja zahtijeva posebno ispitivanje. To je usko povezano sa razvojem i historijom mahale Turalibega ili kako je narod odavna naziva mahale Polje kao i tuzlanske čaršije jer su objekti ovog vakufa umnogome činili njihovu urbanu jezgru.

18 Potrebno je izvršiti obimnija istraživanja i studije ove džamije kao i pomenutog urbano-arhitektonskog ansambla uz nju, posebno zbog nužne nove kvalitetne valorizacije cijelog prostora uz tu džamiju i činjenice da je ona jedini preostali objekat nekada značajnog vakufa.